U našu režiju jutros kroz redovitu emisiju phoneboxe, javio se slušatelj iz Švedske. Iz srca i duše, sjećajući se Domovine i rodnog Viteza poslao nam je poruku u kojoj opisuje kako tamo daleko živi.

Sve je „dole“ odnosno kod nas ovdje bolje, trava je zelenija, hrana je ukusnija a i sve drugo je prirodnije, koliko li su samo suza naši prolili za zavičajem, jaranima, starom majkom. -Nikad nećemo do kraja saznati. Ukratko, kod naše dijaspore postoje uglavnom dvije "zemljopisne" odrednice; gore i dole. Kad su "gore", pitaju se i pitaju ih kada ćeš "dole", a kada su "dole" pitaju kada će "gore", gdje je, s vremenom, postalo bolje (ili gore). I tako "gore-dole", prođe život…

Poruku prenosimo u cijelosti:

" Bolji život?

Kreneš iz zavičaja u potrazi za boljim životom i skrasiš se negdje na zapadu.

Prije polaska istreseš svu ljutinu na Domovinu zbog svog odlaska tek toliko da bi ti bilo lakše otići.

Tamo na zapadu skrasiš se u nekom stanu od 40-50 kvadrata, pronađeš posao 50 km daleko, ustaješ u 05.00 vraćaš se nazad u 18.00.

Plaća fina ali se ne može puno trošiti jer smatraš tu si da zaradiš i da uštediš. Nema društva, nogometa, kafana i dolazaka kući poslje 23.00.

U krevet se ide najkasnije u 21.00. Godine lete, a ti to ne primjetiš jer ti stanje na bankovnom računu kaže da si na pravom putu.

Vidiš kako drugi grade u zavičaju koju si napustio na koji si bio ljut pa i ti za njima.

Na zapadu radiš u Domovini gradiš, a kad gradiš onda je para uvijek malo pa se mora i vikendom raditi.

Plate pošteno, govora nema. Jedva čekaš 25 dana godišnjeg da odeš do imanja da završiš još nešto oko kuće i dogovoriš s majstorima nove poslove.

Godišnji prođe, valja nazad u 50m2 ali nije problem, naviklo se. Godine lete, kuća u zavičaju sve veća i ljepša a tebe sve manje u istoj...

Ove godine neću nigdje ići trošak je veliki a račun se taman ispraznio. Djeca više u Domovinu i ne idu jer slabo koga tamo poznaju a i šta će u mom zavičaju kad su baba i dedo umrli. I dalje vrijedno radiš jer treba imati kad se u penziju ode, a i ta penzija vrlo brzo stigne, brže nego što si ikad mislio.

Eto te kao penzionera nazad u Domovinu u svoju vilu da konačno počneš živjeti tim boljim i ljepšim životom ali te malo strah jer osjetiš da nešto oko "herca" preskače.

Ostalo je još nekoliko zdravstveno neizvjesnih godina, a na tebi starom i nemoćnom teret održavanja 400m2 prelijepe kuće.

Shvatiš onako da se utješiš: "Kad nisam ja uživao, uživa će barem djeca". A djeca, već odrasli ljudi bez neke jake veze sa Domovinom, nemaju kud a ni bolju ideju nego kuću i imanje staviti u oglas kada sahrane roditelje...

I tu se završava priča o potrazi za boljim životom tamo negdje na hladnom zapadu, negdje u nekim Frankfurtima, Kopenhagenima, Briselima, Lucernima, Ofenbahima..

Ostat će slika kućerine kao uspomena na jednog tatu i mamu, a u kući novi vlasnik, onaj koji nije iz zavičaja mrdnuo.. "

Jozo iz Viteza