Kupreškom nestoru – don Dominiku Stojanoviću

(don Marin Marić i don Dubravko Turalija)

Izložen svima kao gromu hrast, nosio je na sebi polustoljetne obgorene ožiljke dok u sedamdeset i prvom godu nije posve sagorio za Crkvu i svoj narod. Skoro kao i svaki drugi župnik, uzdizan je do neba i strovaljivan u podzemlje, oskudno hvaljen i ružno klevetan. Za jedne sasvim ispravan, za druge pokvaren, jednima štediša, drugima rasipnik, za iskrene vrhunski intelektualac, za podlace priučeni seljak, uljudnima pravi gospodin, zlobnicima prilagodljivi fiškal. Radnik i danguba,duhovnik i materijalist, samotnjak i lutalica, djevac i ženskar… i more takvih oprečnosti i oksimorona na koje zdrava pamet i nema drugog odgovora doli da gestom skromno slegne ramenima koja više govore o čuđenju i zbunjenosti, negoli o neslaganju ili protivljenju.

Pune se ljeta kako je don Dominik Stojanović – nestor vjerskog i kulturnog života Kupresa, po kojem danas jedna od glavnih ulica tog gradića i nosi ime – preminuo u Otinovcima, u župskom uredu, u svojoj skromnoj sobi. Dušu je svoju ispustio u zenitu ljetnog solsticija – na najvećoj žegi. Rođen je u Rami 1938., a umro je, dakle, na Kupresu 2009. Na Visoravan je kao „taze svećenik“ doselio davnog ljeta 1967. i ostao na njemu do svoje smrti. Uspeo se je na rastičevsku ravan kao mlad, uglađen i visokoobrazovan stalež kako bi sa sirotinjom dijelio dobro i zlo. Iz Stadlerova sveučilišnog zdanja došao je u pastirsku kolibu. Iz akademskih klupa, iz selekcije odabranih duhova, iz uvježbana gospodstva u ambijent intelektualne osamljenosti i svjetovnostoskudnu idejama. Pa, pošto je sav svoj svećenički vijek proživio s takvima koji stojeći na brzinu jedu i cio život il’ u žurbi gramzaju il” u umoru kljusaju, od naučene i odgojene elegancije ostao mu je samo sitni hod, uvijek uredne i iščetkane cipele kojima je zveckao po crkvenom podu objavljujući tako svima svoj pojavak. Lice mu je, međutim, već odavalo gorštaka. Bilo je redovito preplamtjelo, a oči pomalo svrbežne s crvenom pinguekulom na rožnjači desnog oka u koju nije dao da se previše gleda, svrćući znatiželjnicima pogled na nešto drugo, a najčešće na svoje križaljke razasute po stolu. A njih je tako uspješno ispunjavao, samo s pokojim praznim kvadratićem.

U don Dominiku su se, kao na dvopletnoj šari, ispreplela dva planinska svijeta: onaj ramski s istaknutom, ali izloženom vedrinom i liričnošću i onaj kupreški s izbistrenom hirovitošću i rezerviranom i napetom strogošću. Tako bi pokatkad bio vedar i pun životnih stilskih eksklamacija, a ponekad namrgođen i osoran s jezikom oštrijim i od najnabrušenije i potkovanijekupreške kose. Njegove već odavna prosijede obrve prekrivale su mu kapke ispod kojih je strijeljao svojim vatrenim smeđimočima. Taj prizor, zajedno s valovitom mu svilenasto prosijedom kosom, najviše je podsjećao na neku grčko-klasičnu scenu, u kojoj učitelj iskaljuje svoj bijes, ali ne tako da prestraši ili odvrati od sebe i potjera, nego tako da u času i smjesta pouči,ispravi i upotpuni.

Volio je glazbu – osobito onu klasičnu. I sam je znao solidno svirati orgulje. Dok su mu muški školarci ministrirali, djevojčice su učile svirati i pjevati. Nije bilo mise da se pod njom nije odsvirala i otpjevala barem jedna liturgijska popjevka, a njemu najdraža bila je „Lijepa si, lijepa Djevo Marijo“. Kasnije je, čim su mu se za to ukazale prilike, u župi osnovao svirače, pjevače, tamburaše, folkloraše… Za njegova vremena žene su se i muškarci vratili svojim izvornim nošnjama, koje bi odijevali u posebnim prigodama. Taj upečatljivo kupreškog sukna vez nekad je krasio i samu hrvatsku Kunu.

Don Dominik je volio društvo, osobito ono svećeničko. Nije bio samotnjak, kako su mu neki spoticali. U povijesti Bugojanske dekanije ostala je vrlo upečatljiva jedna od korona (susreta),koju je, dvadeset godina poslije svršetka Drugog svjetskog ratapo prvi put i organizirao na Kupresu. Započeo je taj susret psalmodijom: „Kako je dobro, kako je lijepo kao braća zajedno hoditi“. Njegov uvodni govor svidio se čak i njegovu velikom prijatelju i zemljaku, ali ozbiljnom kritičaru, eruditi i duhovitom satiričaru vlč. Josipu Kudiću, čiju je bistrinu iznimno cijenio i na čije se mišljenje uvelike oslanjao. Njegovi prigodni govori nadomak su stajali njegovim propovijedima koje nisu bile kratke, ali je on na njih majstorski znao privući pažnju. Govorio je poput vode s Pločetih vrila što se s najviše planinske kote slijeva u ravno Kupreško poljce pa je čas hitra i zapjenjena, čas tiha i lijena dok ne probije i ne udari o kamen, a onda prsne u rasutu brinu kako bi se načas zamutila, ali je već na trećem skoku bistra i biserna da bi se na kraju baš takva i ulila u svoje vijugavo korito kojim mili, zastajkuje i odmara, dočim ne uroni,kao i Milač, u dubine ljudskoga srca. Njegov stil je toliko ostao upečatljiv da su skoro sva njegova kupreška svećenička zvanja, a ima ih više od petnaest, poprimila te njegove prepoznatljive i upečatljive propovjedničke „trikove“.

Nije volio da ga se sažalijeva kao svećenika, kako je to znao pjesnički izvezati subrat Hranilović, niti je volio da ga se idealizira kako je to običavao pisati Francis Jammes, ali nije trpio ni da ga se ocrnjuje kako je to umio sročiti Vilović. Bio je duboko realan kako su to svojedobno znali biti vrli vrhbosanski kanonici Hadrović i Buljan ili katehete Livajušić i Kamber. Pošto je bio prirodno pronicljiv na prvu je znao tko je prema njemu iskren, a tko patvoren. Držao je do sebe, čuvao se drugih te ga se nije moglo vidjeti u birtiji niti zateći da „bazdi“ po alkoholu. Uvijek obrijan i uredan s košuljama svjetlijih boja i ispeglanom kragnom na koju se naslanjao njegov karakterističnipodvoljak. Ipak, nije bio vojnik da mu jedan sudrug čuva leđa, drugi desni, a treći lijevi bok. Njega su čuvali principi i njegove knjige s kojima je najviše prijateljevao. Zato i je o eurupskom romantizmu, ruskom klasicizmu ili francuskom naturalizmuznao više od školovanih nastavnika.

Da ne bi odlike koje se tiču duhovnog i kulturnog života sasvim prevladale, don Dominik se davao i u izgradnju. Tako je dotjerao predratnu crkvu sv. Ive u Otinovcima da je više naličila austrijskoj kraljevskoj kapelici negoli bosanskoj seoskoj zavjetnoj bogomolji. Ta je crkvica sv. Ive bila pravi ukras i ures Kupresa, a u posljednjem ratu sravnjena je sa zemljom. Prizeman po prirodi, uzorno je bio svjestan ratne stvarnosti, ali taj njegov „donkihotski“ žar i vjera u povratak, tijekom izbjegličkih godina u Baškom Polju – e to je trebalo vidjeti i doživjeti. Kad su mnogi sumnjali u povratak on je izložio maketu buduće nove kupreške crkve u sred izbjegličkog kampa. Ta njegova zaufana želja i molitva za povratkom i gradnjom velebne crkve doista se obistinila. Nažalost, gradnja ga je – jer je po prirodi bio više mislilac – i koštala života. Financijska pomanjkanja i poslijeratne oskudice nisu ga žalile. Štoviše, prkosile su mu. Ali dok su one prkosile njemu, i on je prkosio njima pa je i po kiši zidao i po blatu istovarao i po studeni kovao i po žegi pokrivao. Po najvećem vjetru podigao je križeve na visokim zvonicima! I kad je postavio novu kuprešku crkvu na svoje noge, sa svojih je nogu pao. Uzdižući nju prema oblacima sam se savio crnoj zemlji kako bi legao i podlegao 22. srpnja 2009, u 44. godini svojega misništva. „Navik on živi ki zgine pošteno.“ Pokoj vječni darovao mu Gospodin!

Izvor: hrvatski.ba