GOVORI VAM HRVATSKI RATNIK

Ne spuštaj glavu, narode moj!

Još nisam došao da vam sudim.

Došao sam samo jednom riječju podsjetiti vas

zašto sam nekoć otišao.

Sjećate li se?

Sjećate li se moje majke koja je moje ime izgovarala s nježnošću kakvu samo majke poznaju? Sjećate li se njenih očiju punih nade dok je pogledom tražila moje lice među onima koji su se vraćali kući?

Moja mladost nije stigla upoznati sve svoje radosti. Moje su ruke trebale podizati krovove i grliti one koje volim, a ne stezati pušku.

Ipak, nisam pitao koliko vrijedi moj život ako će zahvaljujući njemu nečije dijete dočekati novo jutro.

Zato vam danas govorim s one strane tišine.

Reci mi, narode moj, jesu li naše majke napokon mirno zaspale? Imaju li vaša djeca razloga ostati? Je li se čovjek ponovno počeo cijeniti po onome što jest, a ne po onome koga poznaje?

Jer čujem vas.

Čujem kako govorite o slobodi, a gledam kako vam mladost u zračnim lukama ostavlja posljednje zagrljaje.

Nekoć sam se bojao da će mi netko oteti zemlju.

Danas se bojim hoće li u njoj itko ostati.

Tako nije moralo biti.

Nije metak učinio da vam poštenje postane luksuz. Nije vas neprijateljska granata podijelila na podobne i nepodobne.

Nisu tuđe ruke uništile rodnu grudu.

To su rane koje sami sebi iznova stvarate.

A vi koji sjedite u foteljama i izgovarate naša imena, zastanite barem na trenutak.

Znate li koliko je težak grob mladog ratnika? Koliko vrijedi jedna majčina suza, i suza voljene žene?

Nemojte naše mrtve pretvarati u svoje govore. Nemojte našu prolivenu krv koristiti kao ukras vlastitim obećanjima. Nemojte se zaklinjati u našu žrtvu dok moji suborci žive na rubu dostojanstva.

Jer fotelje, funkcije i vlast nisu Domovina.

Domovina je čovjek koji od svoje plaće može prehraniti obitelj, student koji se ne pita je li mu diploma dovoljna ili mu nedostaje nečije prezime, radnik koji ne mora pognuti glavu pred nepravdom da bi sačuvao radno mjesto.

To je sloboda o kojoj smo sanjali.

Narode moj, još te jedno molim:

Nikad ne zaboravi tko si!

Nosi svoje ime ponosno.

Ne stidi se svoga jezika, svojih korijena.

I ako ti život pruži priliku, vrati se.

Zapali svjetlo u kući koja te još čeka.

A ti, moj Kupresu…

Znaš li koliko sam te puta nosio u mislima?

Mislio sam na tvoje duge zime, na snjegove kad prekriju pragove, na svježa jutra i zvuk crkvenih zvona.

Za tebe sam sanjao slobodu.

Danas si slobodan.

Narode moj, ne želim da me se sjećate samo danas, kada polažete cvijeće na moje počivalište. Želim da me se sjetite kada birate poštenje umjesto koristi, kada ne šutite pred onim što uništava vaš narod.

A kada ponovno stanete pred naše grobove,

nemojte nam donositi samo cvijeće.

Donesite nam vijest da su se djeca vratila,

da su kuće ponovno pune, da mladi ne odlaze tražeći život negdje daleko, da se narod prestao svađati oko onoga što bi ga trebalo ujediniti.

Tada ćemo i mi, ondje negdje, prvi put nakon toliko godina, mirno zaspati.

Mi smo svoje živote ostavili na oltaru Domovine.

A vi još imate priliku sačuvati ono

što je od nje ostalo.

Ne tražim da živite za nas.

Tražim samo da živite dostojno onoga za što smo mi umrli.

Vaš hrvatski ratnik

- Lucija Patrun, 3. studenoga ‘26.