U nastavku pročitajte potresan tekst koji je napisala naša kupreška Lucija Patrun:

Hrvatski ratniče,

je li ti hladno pod zemljom?

Grli li te ona i

spavaš li mirno?

Čuješ li nas još

kad zapali vjetar svijeću na tvom grobu,

kad ti kosti zadrhte pod korakom naroda

za kojeg si dao sve,

kad ti ime izgovorim kroz suze –

čuješ li nas ratniče?

Rekli su mi da si bio mlad.

Da si znao voljeti.

Da si sanjao povratak,

ali te jutro zateklo nespremnog.

Da si šutio gledajući smrt,

oči u oči.

Danas tvoja žena nosi tvoj prsten, izgreban.

Tvoje je dijete odraslo na zemlji

koju ti nisi dočekao.

Zemlji slobodnoj – ali nezahvalnoj.

Znaš li, ratniče,

da danas o ratu najviše govore oni

koji su pred neprijateljima pobjegli?

Oni koji su tada šutjeli pred sjenom domovine,

sada najglasnije viču.

Znaš li da tvoji suborci

noću i dalje čuju pucnjave?

Sanjaju umorna lica onih

koje nisu uspjeli spasiti.

Bude se u znoju,

sa zarobljenim krikom u prsima.

Dok oni koji nam danas sude

spavaju mirno,

pod zastavom koju si ti, ratniče, obranio.

Znaš li da tvoji suborci

žive zaboravljeni, obespravljeni,

bez korice kruha,

dok lažni junaci

sjede za stolom

i broje dobivene medalje.

Hrvatski ratniče,

je li ti itko rekao da si zaboravljen?

Da si postao samo još jedno ime u arhivi,

samo sjena onoga što si bio,

a bio si čovjek

koji je sve dao za domovinu.

Hrvatski ratniče,

nisi poginuo uzalud.

Ali mi smo zaboravili živjeti dostojno tvoje smrti.

Zaboravili smo koliko je glasna tišina rovova,

kako izgleda zora nakon granate

i mrkli mrak na noćnoj straži.

Zato ti sada šapćem.

Tiho, kao molitvu –

Hvala ti.

Za hrabrost.

Za prolivenu krv.

Za sve što si bio.

Hrvatski ratniče,

podignut ću pogled k nebu.

I upitati te –

Čuješ li nas još?

Jer meni svaki kamen na ovoj zemlji

govori tvoje ime.

I čujem kako mi šapućeš tiho –

Molim te, ne zaboravi me.

Lucija Patrun, 2.11.2025.