Otkako ne stanujem na Kupresu o njemu sam saznao podosta. O Kupresu se, iako nikad o tom nisam osobito razmišljao, priča u drugim gradovima. O njemu pričaju ljudi koji s njim imaju bilo kakvu poveznicu. Te poveznice variraju od onih ratnih, poslijeratnih, pa do onih poslovnih, prijateljskih, neprijateljskih ponekad ili pak onih ugodnih, ljetujućih ili zimujućih.
Piše: Ivan MIHALJEVIĆ (ABCportal.info)
Kada bih zapisao sve priče koje sam o Kupresu čuo otkako nisam na Kupresu svim tim pričama bi jedna crta bila zajednička.
Ta crta je standardna napaćena rvacka, pa s tim i kupreška kuknjava i jadikovka.
Znači, nevalja nam ništa. Nevalja nam klima i vrime. Ljeti je vruće, zimi je ladno. Nevalja nam tlo, krompir nećemo a banane ne mogu. Nevalja nam načelnik, glasat znamo ali za se ne znamo. Nevalja nam Bog, dobro mu se molimo a opet banane ne mogu i tako sve u kolo, sve u krug i sve iznova.
Pored toga što nam ništa nevalja, valja nam raspravljati o tome kako mladi odoše. Ako ostanu valja nam raspravljat o tome kako nevaljaju jer da valjaju otišli bi i oni. Nevalja nam što nema posla a ako posla i ima nevalja radit jer rad ubija a kafana pomlađuje. Nevalja nam ni gramatika jer ne znamo piše li se ne valja ili nevalja. Sad kada smo ustanovili da oko nas nitko i ništa nevalja valja nam raspravljati tko od nas valja, tko među nama valja! A ni to nije teško, jer, valjamo jedino mi a nitko drugi nije baš Bog zna čemu!
Pored nas valja još nešto. Valja nam što se u Kupresu ni ovi „nevaljali“ nisu predali do kraja.
Ljetos je osnovana udruga „Kupreški kosci“ i sa strašnim ponosom svugdje govorim da sam član iste, a do sada nisam bio član ničega osim šahovske sekcije u petom razredu.
Istina, upravo radi ovoga što nisam na Kupresu nisam ni u mogućnosti udruzi dati mnogo. Ni to nevalja, znam, ali hvala Bogu ima onih koji daju malo više od mnogo – ima onih „nevaljalih“ koji udruzi (a kroz udrugu i samome Kupresu) daju sve!!!
Udruga je osnovana kako bi pridonijela Kupresu i kupreškoj prirodnoj, društvenoj, privrednoj i kulturnoj sceni i kako bi tradicijske vrijednosti našeg kraja u što većoj mjeri očuvala, zaštitila i predstavila svijetu u onom ruhu u kojemu kupreška tradicija zaista i jeste – sjajnom i čarobnom.
Ima tako jedan Matko koji je mogao otići sto puta gdje god je htio, ali nije otišao nego čačka. Ima Kuprešaka iz Zagreba koji čačkaju, Kuprešaka iz Osijeka, Livna, Munchena, Beča. Svi ti Kuprešaci čačkaju samo zato što od Kupresa nikada nisu odustali i vjerojatno nikada ni neće odustati.
Dakle, bez priče, bez pompe, bez medija i reklama jedna udruga djeluje, kopa, čačka, sanja i oživotvoruje zacrtano.
U Kupresu nikada (do sada) nije zaživio Božićni sajam, u Kupres nikad nijedna udruga (do sada) nije donijela marku na račun kvalitetnog projekta. U Kupresu se nikada (do sada) nitko nije zauzeo da se lice grada izvuče iz kukavne priče o umirućim mjestima u Bosni i Hercegovini. Tijekom ovih blagdana slobodnog vremena sam imao tek toliko da mater i ćaću vidim, poljubim, pojedem sarmu i razgulim dalje, ali bez obzira na to što nisam stigao sudjelovati, obići sajam i pjevati na trgu ponosan sam i sretan što sam vidio da se lice Kupresa mijenja i što ima ljudi koji će ga mijenjati jer žele, a ne moraju!
Sada bih vas uputio na web stranicu udruge, ali ona je još u izradi. Privilegij žurbe umjesto na reklamu i web Kupreški Kosci su prebacili na kvalitetne projekte i akcije koji se u udruzi kuju a u kupreškom snigu kale ovih dana...
Sretna vam nova godina, nevaljali !!!
