Tea Turalija, djevojka iz Kupresa, postala je poznata i po svojoj ljubavi prema kulturnoj i povijesnoj baštini Hrvata u Bosni i Hercegovini. Jedna od njenih najvećih strasti su tradicionalne tetovaže koje su krasile, ili pak krase i dan danas, ruke naših majki i baka. 

Svoju ljubav prenijela je i na druge pa će stoga sutra, 27. listopada, u Kupres doći i ekipa emisije HRT-a "Globalno sijelo" s namjerom da snimi reportažu o Tei, ali i njenoj potrazi za bogatstvom kulturnog i povijesnog nasljeđa naših krajeva. Emisija će se snimati u Hrvatskom domu u 13 sati, stoga, pozivamo sve bake i žene s tetoviranim križevima na rukama da dođu sutra u 13 sati u Hrvatski dom u Kupresu na snimanje ove emisije. 
 
Dodatne informacije možete potražiti kod same Tee na broj telefona: 063/998-410.

Više detalja o Teinoj ljubavi prema "sicanju" i svemu vezanom uz kulturu i povijest Hrvata u Bosni i Hercegovini pročitajte u nastavku gdje Vam donosimo članak "Katoličkog tjednika" koji je objavljen ovog ljeta.
 
---

Danas mladi diljem svijeta, pa tako i u BiH, ukrašavaju tijelo na ovaj način. Kada im tattoo-majstori nanose trajni ukras oni se odlučuju za tetovaže indijanskih, indijskih, maorskih, kineskih, japanskih ili drugih nama dalekih tradicija. Rijetki su oni koji se odlučuju za tetovaže kakve su imale naše bake i prabake. Nažalost, rijetki su oni koji znaju za ove običaje jer smo mi takvi da nam je draže nešto strano nego ono što je istinski naše.

Tea Turalija, djevojka s Kupresa, odlučila je uzeti stvari u svoje ruke i približiti ovaj stari običaj mlađim naraštajima putem stranice na Facebooku. Ona skuplja podatke o tradicionalnom tetoviranju žena na našim prostorima. Također, putujući Bosnom i Hercegovinom fotografira stare žene koje su se nekoć tetovirale te objavljuje njihove fotografije na stranicama spomenute ali i drugih društvenih mreža. Odrastajući, Tea je bila okružena ženama koje su bile tetovirane tako da je to bila sasvim normalna stvar za nju. Kada je otišla studirati u Zadar i kada je prepričavala prijateljima o tetovažama njezine prabake i bake svi su bili iznenađeni, jer to tamo nije bio običaj. Uvidjevši jedinstvenost tetovaža svoje bake i drugih žena s Kupresa krenulo je njezino zanimanje za ovaj običaj.

Tea s tetoviranom bakom Janjom Ćuljak iz Rame
 
"Dolazim s Kupresa i već nekoliko godina istražujem običaj tetoviranja Hrvata. Malo se zna o tom drevnom običaju koji seže još od Ilira, a koji se na prostorima BiH i Dalmacije pojačao dolaskom Osmanskog carstva, kako bi se djeca zaštitila od otmice i prisilnog poturčivanja. Turci su otišli 1878., ali se tetoviranje nastavilo sve do 1970-ih. Posljednji muškarci i žene tetovirani su uglavnom oko 1950. a neki i između 1975. i 1980., dok su još bili djeca između tri i 18 godina. Danas su to stariji ljudi - posljednja generacija koja je tetovirana na tradicionalan način. U mom mjestu pronašla sam 25 tetoviranih muškaraca i žena, a najmlađeg je tetovirala baka kad je imao tri godine. Tetoviralo (sicalo) se majčinim mlijekom, medom, ugljenom itd.", kaže Tea. Zbog izumiranja čak i znanja o ovom običaju odlučila je skupiti što više priča i fotografija kako bi ostavila trag i do sada je uspjela pričati s više od 80 tetoviranih ljudi.

Vrijednost koje još nismo svjesni

O ovom vrijednom projektu koji je Tea započela napravljen je i mali dokumentarac koji su snimili Francuzi na proputovanju kroz BiH. Kako to i inače biva, naše vrijednosti prepoznaju stranci dok mi to sve uzimamo „zdravo za gotovo".

„Svi su fascinirani ovom temom i pričama koje sam uspjela prikupiti. Ima dosta naših ljudi koji ne znaju ništa o ovomu, a poglavito oni u Hrvatskoj i inozemstvu. Kada saznaju pišu mi kako bi i oni željeli istetovirati naše simbole u čast svojih predaka koji su davno odselili. U BiH naši ljudi još nisu dovoljno osviješteni koliko je ta tradicija jedinstvena i važna te kako na jedan poseban, način svjedoči o zbivanjima na ovim prostorima", priča ponosno Tea.

Pitali smo i kako stari ljudi reagiraju kada im priđe i pita ih da joj kažu ono što na ovu temu znaju.

„Neki jedva čekaju ispričati svoju životnu priču i predaju svojih roditelja i baka. Neki su začuđeni da to nekog zanima. Jedna baka rođena 1920. iz Bugojna, koja ima tetoviran križ na prsima, rekla mi je: 'Moj sinko, imam 91 godinu, ni'ko me nikad nije pit'o za ovo, otkud sad ti?' A neki se boje i ne žele o tome govoriti. Strah ih je ponovnog rata i samo ponavljaju da se zbog toga moglo glavu nekada izgubit'. To nije bilo poželjno isticati za vrijeme ratova i neki ljudi i dandanas imaju traume od toga."

Tea skuplja priče iz cijele BiH jer zna da posvuda ima tetoviranih ljudi. Do sada je najviše osoba uspjela pronaći u ramskom i u kupreškom kraju. U Kupresu je popisala gotovo sve živuće osobe koje imaju „sicane" ruke, a ima i više od 50 svjedočanstava i fotografija. 


Tea s tetoviranom bakom Marom Burečić iz Rame

"Nekoliko puta posjetila sam Ramu te otkrila da je tamo neiscrpan izvor za ovu tematiku. Skoro svaka starija osoba ima 'sicane' ruke. Znam da ih dosta ima u: Jajcu, Kraljevoj Sutjesci, Varešu itd. Nadam se da ću uskoro posjetiti sva ta područja i popisati sve 'sicane'", kazala nam je Tea i dodala da uvijek moli sve one koji pronađu 'sicane' osobe da joj pošalju fotografije na mail croatiantattoo@gmail.com, ili na Facebook grupu Tradicionalno tetoviranje Hrvata.

Sreća je gdje je dom 

Kada smo je pitali za budućnost ovog projekta iznenadila nas je razrađenim planom i posvećenošću: „Plan mi je popisati što više osoba 'sicanih' i spasiti taj običaj od izumiranja. Planiram sva svoja saznanja objaviti u knjizi i napraviti izložbu fotografija. Imam puno planova, samo treba vremena i financijskih sredstava. Ja to radim iz ljubavi prema svom narodu i običajima. Ponekad sve svoje slobodno vrijeme iskoristim za obilaske 'sicanih' osoba jer mi svaka kaže drugu priču punu novih detalja. U jesen mi dolazi jedna poznata televizijska kuća iz Hrvatske snimiti reportažu o tom običaju. Zatim planiram napraviti katalog s fotografijama s jednim poznatim hrvatskim fotografom, a možda čak i milenijsku fotografiju koja bi prikazivala 'sicane' motive. Najvažniji plan mi je staviti ovu tradiciju na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine i tako je zaštititi i očuvati od potpunog zaborava."

Tea je živjela na različitim krajevima svijeta, ali se ipak vratila na svoju rodnu grudu jer zna kako „sunce nigdje ne grije tako toplo kao tamo gdje si rođen". Još kao apsolvent engleskog i njemačkog jezika i književnosti na sveučilištu u Zadru izabrana je za volonterku za Svjetski dan mladih u Sydneyu 2008. Tamo je provela osam mjeseci. Nakon povratka je diplomirala i odlučila vratiti se u BiH. Sada radi u Livnu, i zadovoljna je svojim poslom.

"Tu mi je srce na mjestu i ipak sam sretna što sam se nakon života u Hrvatskoj, Njemačkoj i Australiji vratila u BiH. lako je ponekad teško, ima puno drugih stvari koje me čine sretnom, moja obitelj, naš narod i naši običaji", kaže Tea.

Želimo joj mnogo uspjeha u radu i daljnjem prikupljanju fotografija i priča tetoviranih osoba. Ljudima kao što je Tea treba pružiti svu moguću potporu jer spašavaju dio naše tradicije od izumiranja i zaborava.

Gašo / Katolički Tjednik