Krist će se uzveličati u mom tijelu, bilo životom bilo smrću.
Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak.
(Fil 1, 20c-21)
S. JOSIPA SANTRO blago je u Gospodinu preminula 13. studenoga 2020. u 6.00 sati ujutro u Općoj bolnici Varaždin od upale pluća uzrokovane Covidom-19. Imala je 85 godina od kojih je 63 živjela kao Klanjateljica Krvi Kristove.
S. Josipa (Ruža) Santro rođena je 24. ožujka 1935. u mjestu Kukavice - Kupres, župa Otinovci (Vrhbosanska nadbiskupija, Bosna i Hercegovina). Bila je najmlađa od sedmero djece u obitelji Ante i Luce rođ. Lozančić, koji su redovničkoj zajednici Klanjateljica Krvi Kristove darovali dvije svoje kćeri: Danicu, koja je preminula u veljači 2010. godine i devet godina mlađu, Ružu (sestru Josipu). Majka joj je bila krhkoga zdravlja te je umrla u 49. godini života. Otac je ostao sam sa sedmero djece.
Okolnosti 2. svjetskog rata primorale su njezina dva strica da s obiteljima presele u Mahovljane kod Banja Luke. Sa sobom su uzeli njezinog brata Stipu i sestru Danicu. Nekoliko godina kasnije izgorjelo je cijelo selo gdje su živjeli, te je i njezin otac s ostalom djecom izbjegao u Mahovljane kod braće. U ratu su joj poginula oba strica i brat Stipo, ni za grob im se ne zna.
U dvadesetoj godini života odlučila je slijediti svoju sestru Danicu, te je 21. siječnja 1955. godine stupila u Družbu Klanjateljica Krvi Kristove. Prve zavjete položila je u Bosanskom Aleksandrovcu 15. kolovoza 1957., a doživotne u Zagrebu 14. kolovoza 1962.
Poslanje s. Josipe bilo je većinom vezano uz kuhinju i domaće poslove, a djelovala je požrtvovno i samozatajno u našim zajednicama, župnim kućama i nadbiskupskom dvoru.
Nakon prvih zavjeta poslana je u župu Staro Petrovo Selo, gdje s još dvije sestre otvara zajednicu i ostaje 4 godine. Potom se u Zagrebu – Miramarska 100 pripremala za polaganje doživotnih zavjeta.
Godine 1963. tadašnja Uprava Provincije Zagreb prihvatila je molbu vlč. Josipa Kasića, dušobrižnika za Hrvate u Clifton Hill-u (Melbourne) u Australiji, i poslala 4 sestre koje započinju pastoralni rad među hrvatskim iseljenicima. Među njima je bila s. Josipa.
Gotovo 50 godina živjela je i djelovala na australskom tlu u raznim mjestima: Clifton Hill (Melbourne), Canberra, Sydney, Cook, Adelaide. U Adelaide je bila i poglavarica zajednice. Tu je u rujnu 2007. godine proslavila zlatni jubilej, 50 godina redovničkih zavjeta.
Sestre, koje su s njom dijelile život u zajednicama u Australiji, pišu:
„S. Josipa je bila osoba velikog srca. Svojom vedrinom, neugasivim osmjehom i prihvaćanjem osobâ bez razlike osvajala je srca svih s kojima je dolazila u kontakt. Njezinu ljubav, velikodušnost i gostoprimstvo osjetili su svi koji bi pokucali na naša samostanska vrata. Mi, sestre, svjedoci smo koliko je ostala u dobrom sjećanju naših ljudi, jer su je doživljavali kao sestru, majku, tješiteljicu i prijateljicu. Od vjernika najviše se čuju komentari …”bila nam je kao majka“. Tu majčinsku ljubav i požrtvovnost doživljavale smo i mi sestre po njezinim dosjetljivim činima ljubavi u kojima je bila veoma kreativna i neumorna.
Mnogi je se sjećaju kao druge Majke Terezije. Nakon obavljenih dužnosti u zajednici, rado je posjećivala obitelji i pojedince, pružajući im riječ evanđeoske utjehe i suosjećanja,
moleći s njima i za njih. Njihove potrebe i želje nisu izmicale njezinoj brizi, posebno onih najpotrebnijih.
Osim djelovanja u Hrvatskim misijskim postajama, s. Josipa je radila u Nadbiskupskom dvoru u Canberri oko 15 godina služeći kao kuharica trojici biskupa. Bila je veoma cijenjena i voljena, počevši od nadbiskupa pa do radnog osoblja u Nadbiskupskom dvoru. Bila je omiljena kod klera, kako hrvatskog tako i australskog. Brzo je uspostavljala kontakte svojom spontanošću i smiješkom na licu, koji se nije ili rijetko kada gubio. Svi su u njoj prepoznavali redovnicu punu ljubavi. Sa sestrom Josipom svi su se osjećali “kod kuće”. Zahvalne smo Bogu za njezino svjedočanstvo koje i danas živi u srcima mnogih koji su je poznavali.
Kad su joj snage onemoćale sama je zaželjela vratiti se u Domovinu. U siječnju 2012. dolazi u Zagreb i neko vrijeme boravi u regionalnoj kući na Tuškancu. U zajednicu starijih i nemoćnih sestara u Ivanečkom Vrhovcu došla je u kolovozu 2012. godine u dobi od 77 godina. Dok su joj fizičke i mentalne snage dopuštale uključivala se u svaki posao u zajednici. Njezina vedrina i jednostavnost privlačila je pozornost mnogih osoba koje su dolazile u našu kapelu na sv. Misu. Voljela je mlade i djecu, a s odraslima je srdačno komunicirala i uvijek su se mnogi za nju zanimali. Sestre, koje su zadnje vrijeme o njoj brinule, svjedoče da je bila jako zahvalna za svaku i najmanju uslugu i sa smiješkom bi ponavljala "Bog ti platio".
Draga s. Josipa, pamtit ćemo tvoje nasmiješeno lice i srdačnost u susretima, tvoju požrtvovnost, jednostavnost i povjerenje u Gospodina. Uživaj blaženstvo vječnoga života! Počivaj u miru Božjem!
Sprovodne je obrede 17. studenog 2020. g. predvodio vlč. Kristijan Stojko, župnik u Ivancu, te nakon sprovoda sv. misu zadušnicu u župnoj crkvi Svete Marije Magdalene. Radi situacija s pandemijom korona virusa sudjelovalo je desetak Klanjateljica, brat Tomo, nećakinje i nećaci. Posmrtni ostaci s. Josipe položeni su u grobnicu Klanjateljica na groblju u Ivancu.
Klanjateljice Krvi Kristove,
Regija Zagreb